Oprema za jahanje

Najosnovnija oprema za konja sastoji se od sedla, podsedlice, stremena (uzengija), stremenskih (uzengijskih) remena, kolana i uzde (jahače oglavina) sa žvalama. U osnovnu opremu jahača spada prvenstveno jahaća zaštitna kaciga (kacige drugih namjena ne pružaju odgovarajuću zaštitu), čepse, jahaće cipele (mogu i druge gležnjače s petom), zaštitni prsluk, jahaće hlače (rajterice) i rukavice. Tu je još i bič (korbač) koji ne spade u odjeću, ali je takodjer dio opreme jahača. Svaki zaljubljenik u jahanje zna da postoji još mnogo detalja i sitnica koji mogu pridonjeti udobnosti jahanja i boljem vizualnom dojmu, ali o tome drugom prilikom.

U amaterskom jahanju različite discipline neće bitnije utjecati na izbor jahaće odjeće i opreme za konja. Tek u višim kategorijama natjecanja pojavljuje se potreba za prilagođavanje jahaće odjeće i konjičke opreme prema zahtjevima discipline u kojoj se natječe (prepone, dresura, endurance…)

Najpopularniji oblici engleskog stila u Hrvatskoj su dresura, prepone i endurance koji većim djelom imaju slične zahtjeve po pitanju opreme uz zadovoljenje određenih specifičnosti svake od tih disciplina. U svijetu još srećemo polo i lov.

Osnove jahaće odjeće

Temeljni elementi jahaće odjeće su kaciga, čepse, jahaće cipele, zaštitni prsluk, jahaće hlače (rajterice) i rukavice. Nikako nije primjereno jahati u starim trapericama ili trenirci i sandalama. Odjeća nesmije biti široka i šlampava, već mora dobro pristajati uz tijelo. Uz estetsku komponentu, daleko važnija je siguronosna komponenta.

Jahaće hlače (rajterice)

Jahaće hlače su izrađene od prirodnih materijala sa uobičajeno 5% elastana kako bi savršeno pristajale uz tijelo; poželjno je da su priljubljene uz noge kako nabori nebi izazvali natiske, te da bi imali što bolji osjećaj u kontaktu s konjem. Izrađuju se u tri osnovne varijante; pojačanja samo na koljenu; pojačanje od koljena preko zadnje i unutarnje strane nogu te preko zadnjice – omogućuju ugodnije jahanje jer je pojačanje izrađeno od antiskliznog materijala pa je manja mogućnost klizanja po sedlu, i kao treće, takozvane jodophur rajterice koje su u donjem dijelu malo šire, idu preko gležnja, imaju kožu sve do gležnja i omogućavaju jahanje u jahačim cipelama bez čepsa.

Košulje, prsluci, jakne

Vrijedi slično kao i za rajterice. Mora biti uz tijelo ( široko i lepršavo može uplašiti konja), a istovremeno dovoljno komotno da omogućava nesmetano kretanje. Za jahanje u prirodi, a naročito u šumi i po najvećim vrućinama moramo nositi košulje ili majice dugih rukava kako bismo spriječili moguće ozljeđivanje. Na jaknama i prslucima gotovo pod obavezno moramo imati cif koji je moguće otpustiti s donje strane kako nam se nebi stvarali neugodni nabori, a poželjno je da ima i raspore na bokovima kako nam zadnji dio nebi smetao u dodiru sa sedlom.

Kaciga za jahanje

Današnje jahaće kacige su daleko odmakle od nekadašnjih tradicionalnih jahaćih kapa. Nekadašnje kape nisu imale gotovo nikakvu zaštitnu ulogu; prvenstveno su bile u funkciji dres koda, dok današnje kacige prvenstveno pružaju maksimalnu zaštitu za glavu i potiljak. Moderne kacige su lagane (cca 500-600g) i imaju dobro provjetravanje tako da nisu neugodne za nošenje ni na velikim vrućinama. Kaciga mora čvrsto pristajati uz glavu; najbolje je da je na granici žuljanja kako bi u potpunosti mogla ispunjavati svoju funkciju. Ako je prevelika, prilikom pada može skliznuti naprijed i slomiti nosnu kost. Nikako ne kupujte kacige koje na sebi nemaju oznaku da zadovoljavaju siguronosnu nomu EN 1834. Ne štedite na kacigi; najbolje da vam kaciga nikad ne zatreba i da to bude vaš bačen novac, ali ako slučajno zatreba samo jednom, požalit ćete što niste odvojili koju kunu više.

Jahače cipele i čizme

Naročito za početnike, a gotovo svi profesionalci za svakodno jahanje i treninge koriste jahaće cipele u kombinaciji s čepsama. Daleko su ugodnije i praktičnije jer ne zahtjevaju nužno preobuvanje kao čizme.
Cipele postoje jahaće, kao i tzv. Padock koje imaju metalnu zaštitnu kapicu za nožne prste.
Čepse mogu biti od meke kože ili antilopa koje se koriste za svakodnevni rad, kao i od tvrde kože koje se u kombinaciji s jahaćim cipelama koriste kao zamjena za čizme na turnirima regionalnog ranga.
Čizme mogu biti gumene (najčešče se koriste zimi i prilikom rada u velikom blatu), a za takmičenja visokog ranga obavezno moraju biti kožne. Početnici obično odmah požele jahaće čizme jer je to neka uobičajena percepcija, no to je svakako loš izbor iz nekoliko razloga. Prvo i osnovno, jahaće čizme su u pravilu udobne samo na konju; čim sidjete s konja u njima je prilično teško i neugodno hodati zbog sara koje su postavljene tako da nogu u uzengijama same postavlaju u položaj peta dolje; dakle, kad stojite na zemlji potkoljenicu guraju prema naprijed; zatim, prilično su nespretne za obuvanje i izuvanje osim ako imaju cif na stražnjoj strani sare, ali onda je on prilično osjetljiv i često se kvari; uz to, u standardnoj izvedbi je vrlo teško pronaći saru koja odgovara, pa se najčešće čizme moraju naručivati po mjeri, a onda to dodatno poskupljuje cijelu priču.

Nova zatvorena jahaonica u Đakovu

Zatvorena jahaonica u Đakovu otvorila je svoja vrata početkom ožujka kada je preskakanje prepreka vježbalo 13 jahača/jahačica iz konjičkih klubova Đakovo i Osijek i na taj način označila početak rada. Država je u višegodišnju gradnju impozantnog zdanja u krugu Pastuharne uložila 20 milijuna kuna, omogućivši rad s konjima tijekom cijele godine, neovisno o vremenskim prilikama.  Đakovačka jahaonica po mnogima je čak i ispred stoljetne bečke, prvenstveno veličinom parkura i prostorom za posjetitelje jer tribine đakovačke jahaonice mogu primiti njih oko 1.000.

Konjima se u ovdje nudi vrhunski komfor - od prostranog parkura s kvarcnim pijeskom i kokosovim vlaknima, boksova, kupaonica, sušionica…, a u planu je i izložbeno-muzejski prostor, ugostiteljski sadržaji… Parkur omogućuje i programe sa zapregama, fijakerima, istovremeno za više (radnih/revijalnih) točaka.

Engleski punokrvni konj

Ako je arapski konj pobjednik u izdržljivosti, punokrvni engleski konj je
apsolutni prvak na kratke pruge. To je najbrži konj na svijetu! Ništa
čudno što je nadaleko poznat pod imenom "konj za utrke". Pasmina je
nastala u 17. st. u Engleskoj križanjem tri uzorna arapska konja s
kobilama engleskog trkaćeg konja, čime se postiglo da potomci pomalo
postaju sve krupniji sva brži.
Zivahan i elegantan, čistokrvni engleski konj ima aerodinamičko tijelo
kao stvoreno za trčanje. Odgovara samo jahačima koji mu mogu
nametnuti potrebnu disciplinu.
Postiže izvrse rezultate i pri trčanju s preponama jer
izvrsno skače. Danas ga možemo naći u cijelom svijetu.
Visina do grebena: 1,57 do 1,68 m.

Pinto

Zbog dlake s bijelim ili crnim mrljama takoder ga nazivaju "šarac".
Zapravo se ne radi o posebnoj pasmini. Pinto-konje karakterizira njihova
boja. Španjolci su ih doveli u Ameriku gdje su živjeli slobodno. To su bili
omiljeni konji Indijanaca.
Visina do grebena: 1,45 do 1,65 m.

Andaluzijski konj

Njegova domovina je Andaluzija u Španjolskoj. To je vrlo inteligentan i
elegantan konj. Ziv je i varen, te ga djeca rijetko jašu. Ali, zato ga
obožavajujahači, natjecatelji ( dresura konja i skokovi preko prepona ),
te filmski kaskaderi.
Visina do grebena: 1,55 do 1,61 m.

Ponašanje

Konji su tipične životinje koje žive u krdima. U krdu vlada jasno uspostavljen hijerarhijski red. Kod promjene strukture krda, kada se, na primjer, krdu pridruži nova životinja ili ga napusti dotadašnji član, ponovo se uspostavlja hijerarhija. Ovo se najčešća događa govorom tijela, kao što je prijeteće ponašanje, ali ako to nije dovoljno, i ugrizima i ritanjem. Redosljed na hijerarhijskoj ljestvici mogu, osim toga, dovesti u pitanje i odrastajući mladunci koji tijekom svog razvoja mijenjaju i mjesto na toj ljestvici. Pri tome se često može vidjeti da mladunci niže rangirane kobile jednako tako dobivaju niže rangiran položaj u krdu, dok mladunci više rangirane kobile također imaju veće izglede na viši položaj.
U životu na slobodi krdo se sastoji od više kobila, među njima je jedna kobila - predvodnica, te njhovih mladunaca i jedan pastuh - predvodnik. Kobila predvodnica vodi krdo na pašu i pojilo, a i određuje kad treba krenuti i kuda ići. To je često neugledna jedinka koja se zadržava malo po strani od krda. Za razliku od nje, pastuh je impozantna pojava obilježena tragovima mnogih bitki za vodeće mjesto u krdu. On je zadužen za obranu krda od grabežljivaca i za davanje svojih gena slijedećim generacijama krda. Kod bijega, kobila - predvodnica vodi krdo, a pastuh trči na začelju krda kako bi tjerao dalje zaostale članove.
U pravilu, kobile cijeli život ostaju u istom krdu, dok mlade ždrijepce pastuh protjera iz krda kad dosegnu spolnu zrelost. Takvi ždrijepci tvore svoje mladenačke zajednice. U tim zajednicama oni međusobno odmjeravaju snage i vježbaju, kako bi jednog dana, izazivanjem na borbu jednog pastuha - predvodnika i pobjedom nad njim, preuzeli njegovo mjesto u krdu. Ponekad se neke kobile odvoje iz postojećeg krda i s mladim pastuhom formiraju novo krdo.
Kao stanovnik stepe konj je, za razliku od magaraca, životinja čiji je prvi instinkt da opasnost pokuša izbjeći brzim bjegom.
U držanju konja kao domaće ili radne životinje, prevladavaju kobile i kastrirani konji. Oni se u većini slučajeva bez problema uklope u manje-više veliko postojeće krdo. Pastuhe se smatra vrlo neuračunljivim, prije svega zbog snažnog nagona za parenjem, a ponekad i zbog agresivnosti uvjetovane hormonima. Ako pastuh nanjuši kobilu koja se tjera, pokušat će sve da dođe do nje. Pri tome se, ako ograda oko pašnjaka ili u štali nije primjerena, pastuh se pri tome često ozlijedi. Zbog toga ih se uglavnom drži na vlastitim pašnjacima ili u odvojenim štalama.

Glava i zubi konja te položaj ušiju

Glava konja je snažna, upadljivo izdužena a najveći dio je gornja vilica. I međučeljusna kost je izdužena. Nosna kost je duga i uska, a očne duplje su smještene daleko straga i nalazi se iza zubiju. Čeljusni zglob je smješten visoko, a donja čeljust je isto povećana. Oči su smještene bočno na glavi, a uške su im duge i vrlo pokretljive. Konji imaju u svakoj polovici čeljusti tri sjekutića, oblikovanih kao dlijeto. Očnjak u pravilu imaju samo mužjaci, ženke ga uopće nemaju, ili je vrlo malen. Iza njih imaju prazninu, koja se naziva dijastema. U svakoj polovici čeljusti konji imaju najčešće tri pretkutnjaka (četvrti je rijetko prisutan, a kad postoji, uvijek je prvi) i tri kutnjaka. Pretkutnjaci i kutnjaci su vrlo slično građeni i idealno su prilagođeni tvrdoj hrani.

Konj može zasebno micati ušima kako bi prikupio zvukove, a položaj ušiju jasno ukazuje na njegovo raspoloženje. Uši okrenute naprijed znači da ga nešto zanima;jedno uho naprijed ,drugo unatrag znači da konj nije siguran, uši unatrag pokazuju agresivnost i strah.

Razmnožavanje

Skotnost kod konja traje između 330 i 410 dana, najduže kod grevijevih zebri, najkraće kod domaćih konja. Na svijet dolazi u pravilu samo jedno mladunče. Ono je relativno teško (dosiže između 9 i 13% težine majke) i vrlo razvijeno, tako da već koji sat nakon dolaska na svijet može slijediti majku. Nakon 0,5 i 1,5 godina mladunče prestaje sisati. Spolna zrelost nastupa u dobi od tri do šest godina, pri čemu se mužjaci, zbog socijalne strukture, mogu razmnožavati u kasnijoj dobi od ženki. U prirodi je najduži životni vijek konja oko 40 godina, dok pod ljudskom skrbi mogu doživjeti gotovo 50 godina.

Vanjski izgled

Konji se razlikuju građom i veličinom tijela, kao i krznom i njegovom bojom. Ovisno o svrsi uzgoja, dijele se na tri osnovna tipa, hladnokrvne, toplokrvne i punokrvne konje. U hladnokrvne se ubrajaju u pravilu konji čija tjelesna težina prelazi 800 kg. Te pasmine korištene su uglavnom za rad u polju, rudnicima ili za šumske poslove. Toplokrvni su, suprotno prvima, tipični jahači konji jer su lakše građe i pokretljiviji. Pored toga, oni su dobri dresurni i skakači konji. Punokrvni su prije svega sportski konji, uglavnom su vrlo osjetljivi, a u trku dosežu i do 70 km/h (Vršna brzina; najveća prosječna brzina na udaljenost od 160 km iznosi oko 12-20 km/h^[1]).
Polukrvnim konjima nazivaju se mješanci toplokrvnih i punokrvnih konja. Nazivi hladnokrvni, toplokrvni i punokrvni ne potiču od topline ili količine krvi konja, nego označavaju njihov temperament. Tako su hladnokrvni konji obično vrlo pitomi i snažni, i s mirom podnose puno toga, dok se punokrvne općenito smatra "ludim", razdražljivim i ni izdaleka se njima ne može tako jednostavno upravljati kao s hladnokrvnim.
Konji se u hodu oslanjaju samo na treći, srednji nožni prst. Ostali prsti su im zakržljali. Oči konja su smještene postrano na glavi, što im omogućuje vidno polje od gotovo punog kruga (350°). No, ono što se događa neposredno ispred njihovog nosa ili straga, konji primjećuju tek ako okrenu glavu. Konji nisu slijepi za boje, ali ne razlikuju ih baš dobro. Ne ralikuju smeđu od zelene i sive, ali boje kao što su bijela, crvena, žuta i plava vide jako dobro.
Imaju vrlo pokretljive ušne školjke i mogu ih okrenuti u bilo kojem smjeru. Okretanjem prema naprijed, konj pokazuje pažnju i znatiželju, no ako ih okrene prema natrag i priljubi uz glavu, to je upozorenje i pokazuje agresivnost ili strah. Ako uši mlitavo vise u stranu to je znak da se ne osjeća dobro ili je umoran, no može biti i znak potčinjavanja kao i opuštenosti. Ako su mu pri tome oči poluzatvorene, to može značiti i zadovoljstvo. Uši usmjerene prema natrag znak su nelagode, a kod jahanja, pažljivosti.
Radi zaštite od grabežljivaca u prvobitnom okolišu, konji su razvili različite boje. Jedna od najranijih je svijetli ton smeđe boje. Tipični pretstavnici konja te boje su norveški fjordski konji, koje uz to odlikuje i uočljiva tamna pruga duž mjesta gdje izrasta griva.

Živuće vrste


Broj vrsta konja je još uvijek sporan. Najčešće se razvrstavaju u sedam ili osam vrsta:

• Divlji konj (Equus ferus) je u prirodi izumro u 1960im, kad je izumro divlji konj Przewalskoga (Equus ferus przewalski). Koristeći primjerke ove vrste koje su živjele u zoološkim vrtovima, u međuvremenu su u tijeku puštanja na slobodu ovih konja u Mongoliji, Kini i drugim zemljama. Procjenjuje se, da danas slobodno živi oko 2.000 jedinki. Divlji konj je izvorni oblik domaćih konja.
• Afrički divlji magarac (Equus asinus), nazvan još i divlji magarac ili pravi magarac, u prirodi je visoko ugrožen. Još vrlo malo jedinki živi u Eritreji, Etiopiji i Somaliji. Afrički magarac je izvorni oblik domaćeg magarca.
• Azijski magarac (Equus hemionus), često nazivan i polumagarcem ili konjskim magarcem, rasprostranjen je s više podvrsta (onager, kulan i drugi) od Irana do Indije i Mongolije. Neki zoolozi smatraju ove podvrste samostalnim vrstama, pa bi se prema tome, ovisno o gledištu, moglo naći jedna, dvije, tri ili čak do šest vrsta azijskih magaraca. Za razliku od afričkih, azijski magarac nikada nije domesticiran.
• Kiang (Equus kiang) je ranije smatran podvrstom azijskog magarca, ali on je krupniji i sličniji konju od njega. Vrsta živi na tibetanskoj visoravni i područjima uz nju.
• Grevijeva zebra (Equus grevyi) je prepoznatljiva po svojim vrlo uskim prugama. Još samo nekoliko tisuća jedinki živi u Keniji, Somaliji i Etiopiji, i smatra ju se ugroženom.
• Brdska zebra (Equus zebra) živi u dvije podvrste u Namibiji i Južnoj Africi. Ovo je najmanja vrsta zebri.
• Stepska zebra (Equus guagga) živi južno od Sudana do Južne Afrike. Vrsta je prepoznatljiva po tome što joj je i trbuh prugast, a između pruga ima svjetlije, "zasjenčene" pruge. Kuaga, zebra izumrla krajem 19. stoljeća, imala je pruge samo na glavi i vratu. Danas se smatra da je bila podvrsta stepske zebre, no ponekad ju se navodi kao samostalnu vrstu.

Točni srodnički odnosi među pojedinim vrstama ove porodice ni danas nisu razjašnjeni bez ostatka. Sve tri vrste zebri vjerojatno imaju zajedničku liniju predaka, kao i "magarac" (afrički, azijski i kiang). Divlji konj je vjerojatno u najudaljenijem srodstvu od ovih vrsta i vjerojatno se još vrlo rano odvojio od linije zajedničkih predaka "zebra-magarac".
Poznati su i razni hibridi između pojedinih vrsta.

Lipicanac :

Lipicanac je pripadnik svjetski poznate pasmine konja, uzgojene u Sloveniji. Pasmina je nastala 1580. u Lipici na slovenskom kraškom području, u tadašnjoj Habsburškoj Monarhiji.

Oblik tijela lipicanca je položeni četverokut, a glava mu je izrazito suha s konveksnom

 pročeonom linijom i lijepo savijenim i visoko nasađenim vratom. Leđa su mu duga, vrlo široka i jaka s kratkim, širokim spojem. Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim repom. Ima prilično širok i dubok prsni koš i zaobljena rebra. Visokom hodu pogoduje duga lopatica i kratka podlaktica (odlika španjolskih konja). Noge su mu košćate i jake, a zglobovi vrlo razvijeni i široki s čvstim tetivama i kopitima. Snažna i gusta struktura odlikuje kako grivu, tako i rep. Lipicanci se ždrijebe sa sivom bojom dlake koja u dobi od 8 do 10 godina postane potpuno bijela. Nadaren je za španjolski korak (Španjolska kraljevska škola jahanja u Beču).

Temelj toj pasmini dali su slovenski kraški, španjolski i napolitanski, a kasnije i arapski konji. Zna se da su na području Lipice već u rimsko doba uzgajali snažne, brze i izdržljive konje.

Ergelu u Lipici utemeljio je austrijski nadvojvoda Karlo koji je tada bio regent za Štajersku, Korušku, Kranjsku, Istru i Trst. Lipicu je s pripadajućim posjedima kupio od nadbiskupa Trsta. U ergeli je htio uzgojiti dovoljno elegantnih, vučnih i jahačih konja za konjušnice u Grazu, gdje mu je bila rezidencija.
U su izgradili konjušnicu i uredili travnjake i pašnjake. U tu su svrhu navažali zemlju iz brojnih kraških dolina, što je znatno promijenilo i izgled toga kraja, koji je ubrzo i pošumljen. Radovi su dovršeni u pet godina, pa je već 1580. upravitelj ergele Franc Jurko poručio nadvojvodi da je zajamčen daljnji i nesmetan razvoj ergele.
Prvi španjolski konji nabavljeni su već 1580., a potom su u godinama 1581., 1582. i 1584. kupljeni i konji iz Italije, koji su bili vrlo slični španjolskima. Španjolske su konje kupovali i kasnije. Osobito je značajna kupnja ždrepca Cordova 1701. Kupovani su i njemački konji (najpoznatiji je ždrebac Lipp) te danski konji, najviše iz kraljevske ergele Frederiksborg.
Tek su nakon toga osnovane vlastite krvne linije koje su se održale i do danas: Pluto, Neapolitano, Conversano, Maestoso, Favory. U Lipicu je dopremljeno i više arapskih konja, a vlastitu je krvnu liniju oblikovao 1816. kupljeni izvorni arapski konj Siglavy.

Lipica je u svojoj povijesti izdržala nekoliko teških udaraca. Najprije su konji 1796. preseljeni u Mađarsku, a vraćeni su 1798. Potom su 1805. preseljeni u Đakovo i potom u Karad da bi bili vraćeni 1807. Treći put preseljeni su 1809. u Mađarasku, u blizinu ergele Mesöhegyes, gdje su ostali punih šest godina.
Najteži udarac ergela je doživjela za Drugog svjetskog rata. Po kapitulaciji Italije, zauzeli su je Nijemci i već u listopadu 1943. preselili svih 179 konja u Hostoun u Češkoj. Ondje su bili i konji iz austrijske ergele Piber, iz bivše jugoslavenske kraljevske ergele Demir Kapija, iz bivše jugoslavenske arapske ergele Dušanovo kod Skoplja i iz Poljske ergele Janow.
Krajem rata svi su ti konji došli pod američko zapovjedništvo. Amerikanci su dio konja i čitav arhiv predali Italiji, mnogo je konja otišlo u Piber. Lipica koja je pripala Jugoslaviji tek je 1947. dobila svega 11 konja. Ipak, kroz trideset godina uspjeli su ondje obnoviti čitavu ergelu i ponovno doći do toga da posjeduju predstavnike svih krvnih linija konja.

U Hrvatskoj se lipicanci počinju uzgajati 1806. u Đakovu, a u 19. stoljeću stvara se zasebna linija pastuha, Tulipan. Posebice se uzgajao u Slavoniji, jer je zadovoljavao tadašnje potrebe za većim, jačim i ustrajnim konjem, dobre ćudi s malim zahtjevima za hranom. Osim linija pastuha, u Hrvatskoj danas postoji i 11 rodova kobila: Traviata, Siglavy, Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa i Enganderina.
Danas se ne drži da je ugrožen, ali s obzirom na kulturološli značaj i broj grla, pasmina je vrijedna zaštite. Ta se zaštita u Hrvatskoj provodi putem državne ergele lipicanaca te udruga uzgajivača, to su Državna ergela Đakovo, Konjogojstvena udruga Vallis Aurea, Konjogojstvena udruga Slavonija, Konjogojska udruga Đakovština, Konjogojska udruga Stari graničar, Konjogojska udruga „Lipicanac“ Ruščica, Konjogojska udruga Gundinci,mKonjogojska udruga Babina Greda.

Socijalno ponašanje

Iako se konje može sresti kako pasu i po danu, to su ipak životinje aktivne pretežno u sumrak i noću. Kod nekih vrsta, kao na primjer kod grevijevih zebri i afričkih divljih magaraca, mužjaci zaposjedaju "svoj" teritorij za parenje koji može biti i veći od 10 km², što je najveći poznati teritorij kod svih biljoždera. Iako se neke životinje okupljaju u skupine, kod ovih životinja nema trajnih veza među odraslima. Kod nekih vrsta, (kao, naprimjer, pševalskijev konj, brdske i stepske zebre) mužjaci bdiju nad krdom koje predvodi ženka. U tom slučaju može doći do okupljanja većih krda s utvrđenom hijerarhijom. Sporazumijevaju se s drugim jedinkama gestama, načinom kako drže uške, čeljust i rep, ali i glasanjem.



Hrana

Konji su pravi biljožderi, i jedu prije svega travu, a ponekad, u različitoj količini lišće i druge dijelove bilja. Većina vrsta pije svaki dan, iako mogu izdržati bez vode i duže vrijeme.



Neprijatelji i ponašanje prema njima


Konji imaju čitav niz prirodnih neprijatelja, što su prije svega zvijeri kao što su hijene, vukovi, divlji psi i velike mačke. Kao većina kopitara, i konji imaju vrlo izražen nagon za bijegom. Tijelo konja građeno je za brzo i ustrajno trčanje, pa oni uvijek pokušavaju, ako je to ikako moguće, pobjeći. No, stjerani u kut, konji mogu svojim kopitima i ugrizom napadačima nanijeti ozbiljne i bolne ozljede.

Konji i ljudi

U ljudskoj povijesti su domaći konji i domaći magarci imali važnu ulogu kao jahaće, tegleće i radne životinje. Točno vrijeme domesticiranja obje vrste nije više moguće utvrditi, no procjenjuje se da je magarac domesticiran 4000 godina p. n. e. a konj nešto kasnije.
Čovjek ih je raširio po cijelom svijetu. Motorizacija poljoprivrede kao i širenje automobilskog prometa su snažno potisnuli korištenje konja i magaraca, i danas se u industrijaliziranim zemljama koriste još samo u sportu i kao hobi. U manje razvijenim područjima, konji i magarci se još uvijek intenzivno koriste. Još jedno područje njihovog korištenja je i izvor mesa za ljudsku prehranu. Koristi se i mlijeko kobila i magarica, a i njihova koža se koristi. No, za razliku od drugih domaćih životinja, njihovo korištenje u ove svrhe je drugorazrednog značenja.

Općenito

Konji su općenito krupne životinje s relativno velikom glavom i dugim ekstremitetima. Veličina i težina variraju; dužina od glave do repa je između 200 i 300 cm, rep je od 30 do 60 cm, a visina u ramenima im je od 100 do 160 cm. Krzno im je gusto i najčešće kratko, a većina vrsta imaju na vratu, tjemenu i repu duže ili čak duge dlake (vidi grivu). Boja krzna većine vrsta s gornje strane je siva ili smeđa, a s donje bjelkasto-siva. Kod više vrsta se mogu pojaviti pruge na ramenima i nogama, a sve tri vrste zebri poznate su upravo po svom upadljivom cno-bijelo prugastom krznu.

Rasprostranjenost i životni prostor

Divlji oblici danas još živućih vrsta porodice konja žive u istočnim i južnim dijelovima Afrike i u centralnoj Aziji. Tijekom zadnjih tisućljeća područja nastanjena konjima bitno su se smanjila. Sve do kraja pleistocena bili su rasprostranjeni u velikim dijelovima Euroazije, Afrike i u Amerikama. Na američkom kontinentu su iz nejasnih razloga izumrli prije oko 10.000 godina. Naslućuju se razni razlozi: lov novodošlih ljudi, klimatske promjene poslije zadnjeg ledenog doba, neka bolest ili mješavina svih ovih faktora. I u zapadnoj Europi su izumrli vjerojatno prije oko 10.000 godina. U sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji istrijebljeni su u razdoblju antike. Do u 20. stoljeće održala se u Iraku i Iranu jedna populacija azijskog polumagarca. U istočnoj Europi, zadnji divlji konji, tarpani, izumrli su u 19. stoljeću.
Kao suprostnost tome, čovjek je domaće konje i domaće magarce proširio cijelim svijetom, a u nekim zemljama danas u prirodi žive potomci populacije obje vrste, odbjegli i podivljali. Veliki broj podivljalih konja i magaraca žive danas u Australiji, no može ih se naći i u SADu i drugim zemljama.
Konji daju prednost otvorenim prostorima kao što su stepe i savane, ali i u suhom okolišu polupustinja i pustinja. Jedino je europski tarpan bio pretežno stanovnik šuma.